Savršen Trenutak Blizine
Drhtaj tišine. Korak uz blage uspone.
Zar je već nadošlo vrijeme vraćanja
uz vijugave putne stube?
Valjda je sve u redu sa satovima,
ako nešto vara, to mora biti osjećaj.
Neobično je vidjeti kako pred sumrak nisko lete
pretovarene modre teglenice
Nebeske Rijeke.
Ne osvrćem se.
Sad bi me samo jedan glas
mogao nagnati na osvrtanje.
Sad bi me samo jedno rame
moglo privoliti da sjednem
na plaho betonsko hvatište daljine
i pustim da kroza me sve teče.
Da samo otječe brzinom Njene sjene.
Danas smo oboje susprezali suze.
Čudnovato je kako mi za sebe
uvijek imamo neko preteško pitanje.
Srećom, u Vama je još mjesto
za svete odgovore.
Smiješim se. Ta ja dalje samo vjerujem.
Noć je najbolja oranica za prijepore te vrste.
Netko je u zvijezde skrio sjemenke sreće.
Nešto samo naše.
Nastavljam koračati.
Kako god polako odmičem
ne mogu skriti od sebe pomicanje.
Nešto je divno u meni.
Kao toplo predivo ispunjava me.
Nešto iskazivo jedino kroz trnce
kosu mi dotiče i spušta se
niz kralježnicu po moje prste.
Nešto u nutrini želi da osjetim
najfinije tkanje skriveno u porube oblačne.
Kao najtiša svijeća u meni plamti Riječ,
pucketa i miriše na zagrljene duše.
Koračam zatvorenih očiju i puštam
da vodi me preko Nebeske Skele,
čudesnih obala mašte, još dalje
gdje Riječ postaje Svijet.
Vi ste ondje gdje
kao savršen trenutak blizine
prebiva nježno VOLIM TE.
Mislena šetnja s junakinjom romana
Zašto najljepše staze mašte obrubljuju
jezerce umjetničkog ludila?
Znam, ljupko je, i svakako izdašno šetati onuda
ali me svaki put prođu grozni trnci nelagode
pri pomisli na one žute secesijske zgradurine.
Bilo bi lakše shvatljivo da sam jednostavno
usnuo nad pogrešnom knjigom,
što nevoljkošću i pukim slučajem
osvanu na zgužvanoj pruzi jastučnice.
Ponekad u najnesigurniji noćni sat
umor preuzme otežale prste
koji parobrodskom kretnjom okreću stranicu
i zastanu na najčudnijem mjestu
sa skrivenim prijelazom u svjetove.
(Mora li sve u vezi s neobičnim ženama
stvarati u nama svjetove?)
Kako bi Ona to nazvala?
Ona kojoj je nemoguće u malom gradu
pronaći savršen rođendanski dar
i koju je nemoguće izvesti na kavu
a da se pri tom ne okrene pola
dokone i krajnje indiskretne provincijske elite
na pomno uređenom ledenjaku vječne dosade.
«Mislena šetnja s junakinjom argentinskog romana».
Tko bi rekao da nisu uopće onako dobro čuvane
te fatalne žene od čije se tajanstvenosti
zamrse i pomute mnoge sudbine,
(državni udari, streljački vodovi, vojne hunte,
radnički lideri, osjetljivi mladići, veleposjednici
i griješni kockarski sinovi, umjetnici u magli,
posvećenici lakomislenosti, vjernici sebičnosti,
hedonisti i natražnjaci,tako se brzo pronađu i sjate
u njezinoj sjeni... da se nešto fatalno naprosto
mora dogoditi i krv mora izbiti, krv osvajača
nepažljivo pomiješana s onom domorodaca)
kako sam utvarao, noseći pobožno knjige
iz sjevernog kutka petrinjske knjižnice
što je mirisao na Montparnasse.
Čudno je kako se može šetati a da se uopće
ne dotiču ruke ni umovi.
(To nije samo pitanje širine pločnika i duše.)
Grad ionako ponekad prejako isprazni ulice
kao mediteranske starice svoje
posude za cvijeće i jutarnje poglede,
a svjetiljke upravo čarobnom čine
varku neke bespolnosti blizine.
(Oh, moram li baš sve secirati
u daru neobjašnjivosti? Poslije ću se
jasno čuditi kad svega nestane.)
Nekako je prejednostavno zaobići Njeno
suptilno zavođenje. Sada je samo prisnost.
Glas kao šapat a pete joj čine
u koraku one tople zastoje,
kao da nešto zlatarsko zakiva u pločnike.
Drugačije savija koljena od drugih žena
dok hoda, a i one ne hodaju ovim dijelom
grada u ovakvo doba,
pa je glupa usporedba.
Nešto me u Njenoj pojavi očito ometa.
Trudim se ne prestati misliti
jer onda ne znam kako bih
podnio dašak noćnog parfema
u njenoj kosi i kako bih sebi objasnio
da nosim na dlanovima kao mjesečar
svježe odrezan uvojak posve nalik
srpu nebeske raži ili nečemu
što je davno mornarima obećavalo more.
Trudim se ne jedriti u šetnji
kao dječak što je netom otkrio
ženstvenost, a sve su moje namjere
uzaludne i sve su moje muke
tako nestalne, jer ona upravo
šmugnu natrag, među stranice priče,
među opakije junake, ezoterične zavodnike,
glumce, mračnjake, profesore i ja
ostadoh koračati još neko vrijeme
gradu reći da nešto razumijem
u načinu na koji se predaje
Nevidljivoj Šetačici Tišine.
Otimačica
/Nedjeljom u Začaranoj Dolini
gošća pjesnikinja
IRENA KRIŠTOVIĆ,
iskrena, svježe izranjena
u opravi ispranih snova/
Teška dvojba za nedjeljno jutro.
Biti nečiji tko je još nečiji.
Paklenska dioba snova i slapova.
Obična kap dubi u nama kamen
kao loša slutnja.
Voda je tako savršena
a kamenje je za kurac!
Boli me o ponoćima
misao pred san nečije djece
kao mračna prijetnja.
Za njih sam...
Otimačica.
Tajanstvena kurva.
Ukleta žena.
Ljubav zastaje uz sotonski izlog
gdje ne piše cijena.
Nikad ne piše cijena
kad se plaća u Escobarima tkiva.
Kad se dodirujemo
pretvaramo se
da ne može koštati
dvostruko nego propast.
Kad se odmičemo
zamišljamo da će se samo od sebe
nešto vratiti u ležišta
i nikom ništa.
A ponekad treba otrgnuti nešto u sebi
ponekad nekoga
jednostavno
s korijenjem iščupati
iz drugih svjetova,
pa gledati kako raste, cvate,
kako propada, vene i obnavlja se,
piti s njime krugove,
otrovne snove, svjetlucavu glad,
pa proklinjati svijet i sebe
jer nešto negdje nije,
uopće nije
u transverzali bajke.
Teška dvojba za nedjeljno jutro
i najradije ne bih ni ustajala
na Njegove pozive odgovarala
pomela s krevete sms-mrvice
virtualnih jebača
i poetske pahulje
zaljubljene budale.
Kao krepana mačka
odvukla bih se do ogledala
i ružem po dijagonali zavrištala
Bludnica, otimačica, kurva!
Riječ od stotinu katedrala
* * *
Kakva neobična i zastrašujuća misao!
Mi zapravo snagom istinskih želja možemo gotovo sve.
Kakva moć, snaga, odgovornost, ljepota bivanja!
Pa gdje je onda problem? Otkud toliko nesretnih.
Ispada da ne znamo živjeti sa svojim snovima,
letjeti za guščjim jatima svojih želja.
Buditi se u svojim žuđenim naručjima.
Šetati gradovima mašta podignutim za nas.
Ispada da mi ljudi ne znamo Živjeti Vlastitu Ljubav.
O, Kakva neobična i zastrašujuća misao!
* * *
Prijateljstvo je nešto u hodu Ranjena Vojnika.
Periferni mir.
Kao kad sunce u šetnji ispuni posve
periferni vid.
Kao kad čitajući knjigu sred mirna kutka
dopiru do nas šapati mora
a ptice se nastane u
periferni sluh.
Kao kad s cvjetne livade najljepših
ljudskih osjećaja
odnekud nikne u nama
periferni miris,
pa onda slutnje
misli, predosjećaji,
sve nešto slikarsko,
dugo nošeno a neispunjeno,
rukom pridržavano a neizgužvano,
riječima risano a neumrljano
jer je iz srca.
Takvo ja Vama želim Prijateljstvo,
ne od moje malenkosti jer ja sam premalo
da izađem jutrom pred Vas kao more
i pođem za goru s Vama kao sunce.
Želim Vam vodu sa 12 izvora,
latice sa 7 uzglavlja
i Prijateljstvo s 4 strane svijeta.
* * *
Neobičan dan.
Nešto u njemu tako nježno
potjeruje nevidljiva zlatna stada
preko ulica i krovova.
Nešto u rijeke pušta
iz preširoke slikarske halje
topla svjetlosna zrnca.
Nešto se stidljivo nježno
nećka šapnuti riječ sa
dvadeset zvonika
i dva drhtaja u grudima.
Nešto polako, polako
korača našim djetinjstvima
i u korijenak prvih šapata
značenja stavlja.
Nešto se ljulja u
kolijevkama načinjenim
od naših dlanova
kad onako razdragano
od svijeta skrivamo
Zvjezdano Dijete
neupamćenih snova.
Nešto iščekuje na prstima
hoće li prozor i slika
i zavjesa u nama
dospjeti staviti u kosu vjetra
riječ sa stotinu katedrala
i dva slogovna otiska
Kiparice Blizina.
* * *
Dotakli ste temeljnu dvojbu Nevjernice Ljubavi.
Svijet ispunjen kao katedrala, s prastarim molitvama,
građanskim stegama, knjižnicama, ispovjedaonicama
i kazališnim nišama, svijet koji se tako vješto
i paklenski pretvara da je sve u redu s pripadanjima,
a svoja je najljepša srca pogubio u vatrama, ispijenim
otrovima i bačenim snovima s mostova rijeka.
Doista, gdje je nama garancija da su iskrenost i vjera
u Svijet Nad Svjetovima dovoljni za ispunjenja.
Jesmo li samo loši trgovci među sanjarima,
neuhranjeni slikari među dvorjanima,
neupućeni stranci među domaćima hedonizma.
Možda su vrčevi prepuni, od oka za sve,
pa samo otimati i grabiti treba.
Možda baš naš novčić nedostaje u fontani snova,
pa nečiji trebamo ukrasti i graditi dvorac na suzama.
Možda je sve mašta, pa sami trebamo stvoriti
Svoju Savršenu Izgubljenu Polovicu s podjednakim
brojem zemaljskih mana, da nam je ne preotmu
kao greškom stečeno Božanstvo.
Možda je neka uvrnuta zagonetka u kojoj se čeka
da samo izgovorimo Zagonetnu Riječ
nekome negdje, pa da niknu kontinenti iz
provalija i prolome se za nas nova divotna mora.
Možda je san koji snivamo na krivoj strani postelje
pod kojom hladna ponornica dubi jakost kamena
i usput iz dosade po nama nešto čeprka
vodenim vještičjim prstima, jer smo tako
čudan izazov Svim Nemirima Svijeta.
Draga Prijateljice, ja ne znam odgovor,
a nitko nikada neće s nama udružiti kako treba
svoja prva neznanja. I tako lutamo, tragamo
i gubimo pamćenja nekih maštovitih rečenica,
al sve je još nekako dok postoji nada.
* * *
Vrijedi voljeti.
Vrijedi se boljeti do zvijezda u tamnim noćima
makar nam pod prstima u grudima ostala
samo oranica tišina i čičkova cvijeta.
Vrijedi se vinuti nekamo
za vlastitim suzama i dugama
za cakljenjem u oku
za sjajem glasa
i polaganim štropotom koraka.
Vrijedi biti Podanik Sunca
u smiješnim kućnim papučama.
Vrijedi upasti u loše društvo
Pijanca Mjeseca
pa svu noć liti u sebi
čini i mjesečine.
Vrijedi tkati prstima
i moliti u sebi molitvom vjernika srca.
Vrijedi imati ranjave dlanove
lice i koljena, jer takav je put
ljudi što sudbinu svoju
primaju s kamena.
(Poklanjam Vam ovu nedorađenu pjesmu
Dragi Prijatelju, ovako kako je nastala
ovdje, za Vas i sve ljude koji nemaju
boljeg izbora nego biti Ljubav.)
* * *
Ljudi se ponekad kao izumrli vukovi
nađu u pjesmama
a pjesme se kao sjene
preplašenih srna
nađu u ljudima
pa otpočne trka
bijesna iskonska
ne zato što se nužno
neka snažna vrsta
može izdržavati milostinjom lova
ili se neka neiskaziva gipkost i lakoća
može uzvisiti tisugođima izmicanja.
Ljudi i vukovi ponekad nemaju izbora
a srne i pjesme su njihov vječni san,
njihova čudesna neispisana mjesta
u Knjizi Nestvarnih Stvorenja.
* * *
Najbolje se pjesme i njihova najsnažnija mjesta
tako nalik izvorskim žuborima,
napišu u nama posve same
za nekoga
i ne treba nikamo koračati s rašljama
i osluškivati
i tragati
jer najbolje su pjesme
i njihova najsnažnija mjesta
već ondje u nama
za nekoga.
* * *
Odjenuh košulju
s premalo dugmadi
za Kćerku Vjetra.
Zastadoh na mjestu
gdje se među
krošnjama
plamenozelena
ukazala čistina
pa grunuše u me
trazi i bestrazi
snovi i besanja
stijenja i bescjenja
moći i bjesovi
pa me ponesoše uvis
razgrabiše
rastrgoše
na dlanu Njezinu
* * *
Lijepo ste me prekorili,
poučili i koricom maština kruha
pred šalicu djetinjstva doveli,
pa ostavili da slušam
pjesmu sumraka
šapat starih greda
i neku davnu
neispričanu priču
pradjedova.
* * *
Postoje u nama hodnici bez vrata
i vrtovi bez kapija.
Postoje ponoći bez smjerova
i u njima riječi
starije od vremena.
Postoje u nama slike
što danju snivaju
a noću tumaraju
i kao vilinska gudala
slapovima struje.
Postoje svjetovi bez posjedništva
karte bez smjerova
bitke bez ratova
i čitava jedna Povijest Duša
u kojoj smo jedna zlatna vlat
u klasu prevrela žita
i jedna mrzla naprslina
na dlanu vječnog leda.
(Vidite, dođoh Vam ostaviti komentar
na komentar i oslikati što je to divno
u našim slogovnim kalupima,
našim košaricama za pregršt
ljekovitih trava, pa mi se omakla
pjesma. Stoga odustajem.
Maštajte, snivajte, letite
letom koraka i besmrtnim
darom ljudskih snova.)
* * *
Za Sewena i Prijatelje...
Ponos je biti Vi.
Hramovi su duše da ruše
u njih sumrake svoje puste
neke samotne starice.
Vaše je rađati se u trenutku, u inicijalu duše,
u tragu zidarske žlice gdje zazidaše
kiparevo mrtvo dijete.
Vaše je živjeti prošlost i umirati od nje.
Mnoge će piti iz Vaše ruke, šaku mjesečine,
ljubit će mjesta na Vašim grudima
gdje niknu rijedak kamen, pa ipak,
bit ćete i za njih nespokojno more.
Vaše je davati sebe i umirati bez Nje.
* * *
Mislim da Vama rijeke ne daju pisati.
I riječni nanosi jer toliko toga u njima
kroz Vas plovi.
Mislim da Vama nebo ne da pisati
i divni oblaci što čudesnu tugu
natisnuše u Vaše grudi.
Mislim da Vama Njegove ruke
ne daju pisati jer ih još toliko
osjećate u sebi.
Mislim da Vama srce ne da pisati
jer želi potrčati, dostići, ničice pasti
pa s njime krenuti
u bolnoj molitvi.
Mislim da Vama duša ne da pisati
jer ne mogu silne bjeline
toliko primiti
koliko u Vama može boljeti.
Mislim da Vama Ljubav ne da pisati
jer sada Vi možete jedino voljeti,
jedino bdjeti i sna nemati
i čudnovate uzorke tkati
i jutra svoja prstima osjećati.
* * *
Smješak.
Moram se prisiliti da pišem kratko
da ne bukne opet naša komunikacija.
Još se sjećam pisma kojim sam se
opraštao od Vas.
Moram se prisiliti da nemam posebnih misli za Vas
i samo da prolazim kao dječak ulicom svjetlosnih radnji
ništa ne zagledajući, ništa ne kupujući,
jer ništa u Vašem Divnom Svijetu
nije u izlogu sadašnjosti.
* * *
Vi nećete otići jer niste osjećaji koje mogu odnijeti vjetrovi.
Vi nikada nećete prestati boljeti mjesto u duši
gdje ste s njime satima na kiši stajali,
na kiši misli koje se nisu mogle prevesti
u dvije riječi, niti u rečenicu vječnosti.
Nikada Vi nećete od Njega otići,
jer ima tome 33 stoljeća
koliko takvoj treba boli
da može minuti
da pusti proći.
Ozaljgradskoj Slikarici
opet sam Vas sanjao jer snovima nema pomoći
ko sličicu nježne lelujave slabosti u kosi
pa pogled iz postelje s komešanjem nagosti
što ju povukoše u bjegove čudne dragosti
najbjelji bijeli konji treperave bezbolnosti
opet sam Vas sanjao i snivao jer neke slikarice
kad zavole pjesnike često običavaju u san doći
dok dan se nabacuje kamičcima kao sinčić
biskupske sluškinje u trenu zanesenosti
na površinu duše koja već snatri krajnosti
gledajući mreškanja, draškanja i prpošenja
tajanstvene vodene presavršenosti
i sve slabije krugove zadrhtalosti
a negdje u dubinama gdje srce taji plahosti
začimlju se vatre i šumarske cjepanice
kao vrutci vrućine i neke stanične prevrelosti
ispunjaju drumove i carska putišta tjelesnosti
trnaca kralježnice i poštanskih kočija osjetnih
pod vratne uspone i čudne svodove opojnosti
grudne prijevoje nad tijeskom svetkovine
i viseće mostove nad glinom pupkovine
opet sam Vas sanjao dok dan se rađao
u muci zlatokose zlehude ponoći
dan s četvorenjem u imenu
i mrzlim novčićem na dnu
spustio je svoje osunčano lice
u naše krugosjaje
kao nejake ručice
pa u nas pustio zanose i beskraje
što nježno s jezerskim korijenjem
čupaju plemenite jablanove
presađuju prstohlepne bršljane
i premještaju začarane dvorce
vidljive jedino u skutu vodene bajke
ondje gdje koraka ni sjene već stoljećima nije
i samo su staze i prolazi i zgarišta tišine
labirinti mašte lakohvati tlapnje mjesečarske
gdje su obećane kretnje i natkretnje u oblačke
i pogled niz jeke jezovite ozaljgradske
i strepnje da ćete stići ranije, puno ranije
i osmjehnut se prije mene, puno prije mene
jer Vi ste već stogođima ondje
Rani vlak za Sarajevo
Smješak. Nešto u sumraku taknu mi lice
treperavim darom sjenovitih haljina tišine.
Cesta je već posakrivala svoje daleke šetače.
Misli mi pobjegoše. Ruke zastadoše
nad malim uglatim polugicama značenja
u pravilnim nizovima ispred mene.
Uniđoh u hodnik gdje misli sretanja
na zidu ostadoše. Uzimam ih redom i otpisujem.
Počeo sam mehanički odgovarati na komentare.
Tako to naiđe s pisanjem, kad duša
nastavi nabrajati sama za sebe.
Ovdje sam bio jutros, a samo sam slijedio
linkove, kao dječak što se prugom vraća
kući iz škole. Suton je zabrzao disanje.
Napisat ću nešto lijepo ne brojeći
drvene pragove što mirišu na
pregorjelo ulje.
Moćna je željeznica i pitam se
kad bih dovoljno jako želio
da li bih pješačeći svu noć
niz ove pružne beskraje
pod Vaše prozore izbio
i Vaše divno lice
jutrom ugledao.
Ah, kaže mi Unutrašnji Skeptik
da bih tako samo uranio na sastanak
s ranim vlakom za Sarajevo,
da se strojovođa ne bi ni snašao,
a mene već ne bi bilo.
Radije ću Vas tražiti Željeznicom Snova,
Tračnicama Pjesama po tragu zvijezda,
po daru neshvatljive sreće pripadanja.
A nešto nedostaje.
Možda malčice.
Malenkost dragosti od koje će duša
iza ponoćnog zibnja podizati velebne dvorce.
Znam. Nešto će nečujno iz Vaše ruke
tekar kad zaspem
usuti u peharčić smješka
predivnu mjericu sreće.
Zborište Iščeznuća
Zborište iščeznuća.
Staza koja vodi iznutra do malenog mirovališta.
Puteljak s klupicom i mislima.
Omorike u čempresima.
Zrnca pješčanog mora.
Imena, brojevi, znakovlja.
Ikonografija prestajanja.
Nebo u modrim kamenčićima.
Dan Danieladan.
Ne postoji srijeda.
Ni onaj s gladima.
Ni dan koji će raščetvoriti anđela.
Postoji nada stara 160 vremenskih krugova.
Krici ugljanskog galeba.
Huk medvedgradskih sova.
Jeka bilogorske ptice mrzlih značenja.
Samo će pjesme doći na pogreb pjesmama.
Trudim se koračati među njima
ne upirući pogled u njihove naslove
ne kriveći podsvijest
ni tamno istaknuta mjesta i stihove.
Trudim se u svom tom žamoru
umjetnosti duše zadržati
Vaš topao dlan i sebe
na prijevaru
mjesto Vas
dati tamnim kočijama
što vode u Bezdan.
Samo će Ljubav staviti prst na usnu grobara
i odnijeti svoju jedinu dragocjenost bivanja
gdje nema lopata, svježe zemlje ni vjekova
i kamena što vjeruje varci uklesanih slogova.
Samo Ljubav može poništiti
smrtnost osmrtnica
rajsnedle s crnim trokutićima
u kori starih lipa
zaustaviti procesiju
ušutkati propovjednika
i vratiti crkveni sat
na bat drhtaja
na zvonjavu trajanja
na doba pripadanja.
Samo Ljubav.
Marija Abaza
dan se komeša s nečime maćehinskim u grudima
ko neka slijepa predolujna mijena
ne čuje se daleka tutnjava konjanika tama
i ja polažem dlanove u krilo starice
iz Donjeg Baćina
i svoje lice u skute njezine tamne
da me obrani i sačuva od zla
utorak ispire posteljinu nezdravih februarskih snova
jablanovim stablom on miješa topke pjene mirisa
što s tamnomodrih visova u nizije odapinju jastva vjetrova
ne čuju se kopita glasnika sjevera
i ja polažem kosu u krilo starice
kraj unskog druma
i svoje zjene u skute njezine crne
da me zakloni i sačuva od zla
daleko je još do sedmog skelarova kruga
i rijeka resko dere drvene oplate klizišta
dok ječe zakovnji i čelične sajle
nitko ne domahuje sa druge obale
i ja polažem sklopljene ruke u krilo starice
iz roda Abaza
i svoje usne u skute njezine
što mirišu na ljekovite trave
da me odnesu na tratine tišine
da me polegnu gdje nisu duše
gdje nisu sjene
gdje nije vrijeme
gdje nema ni vida
ni daha
ni sna
5 nečega u rađanju jutra
5 je nečega u rađanju jutra
jutra koje zavija sa pustinjskim psima
5 vijavica samoće podiglo se pod oblak
u praskozorje što tamama začimlje dan
5 mirisnih komponenti krvi u suzama
u tragu potoka što presušuje jeku svijeta
5 zipki za Kćeri Sreće i Boga Izobilja
što kradom odjenuše opravice propasti
iz zabranjena bakina ormara
(5 puta se ona bila zemaljski udavala
i sa svakim je blijedu djevojčicu imala)
5 vještica sjelo je do moga uzglavlja
i savijenim palcem zagledalo nešto
pod bljesak moga pogleda
5 ženskih mirisa groblja i bršljana
svježe zemlje i suhih povijenih trava
5 strahova doniješe mi na dar
i ja se iz pristojnosti pridigoh
zahvaliti na njihovoj pomnosti
a 5 me pari zagonetnih očiju
pogurivalo natrag ka Provaliji Sna
jer za ono po što dođoše
trebao bih biti uspavan
5 se puta svaka od njih nadnijela nad mene
i 5 je puta ponovila
5 PUTA PROKLET BIO
5 PUTA UMIRAO
5 PUTA SMRTI JEO
NAPUŠTEN I SAM
SASTANAK SA SMRĆU
Duhovno putovanje. Umislih da mogu jednostavno
otići onamo. Otputiti se mišlju u Kuću Zla.
Ili je to kuća Moje Najveće Dobrote?
Nevoljko razmišljam u tim vječnim kategorijama.
«Ništa nije onako kakvim se pričinja.»
Misao iz neke priče. Možda se netko samo igra
male noćne more samotnog pjesnika.
Odjenuh najtamnije odijelo svoje nevoljkosti.
Da sam barem Vještac, ne bih koračao
u tolikim neznanjima.
Čarobnjak. Šaman. Da sam barem praunuk Vidovitoga.
Noć. Rijeke. Šume.
Može li se ikamo dospjeti da se njih mimoiđe?
Lupa mi srce. Poda mnom grad i stare građevine.
Ulaz načinjen da jednom u njega uđem.
Ironija sudbine.
Stopala osjete stubište. Nema svjetla.
Ruke ne išću rukohvate. Ne brojim katove.
Najednom zastajem. Čujem vlastito disanje.
Kucam. Nema odgovora. Vrata odškrinuta. Tišina.
Mišljam, sad je moj red da imam hrabrost
Nezvanog Noćnog Gosta.
Ozbiljan sam. Nešto je ondje.
U sebi ponavljam dijelove govora koji se
slagao putem:
«Dođoh Vam očitati bukvicu o anatomiji
ljudske destruktivnosti...»
Dio mene odbacuje taj početak.
Presvečano je. Prepatetično.
Moram li i ovdje ostaviti dojam?
U svega par koraka pogubih riječ.
Kao da je nešto u meni stavilo obziran povez na glas,
misao i pogled, nastavljam začaran.
U meni slogovi djetinje pjesme:
naiđoh k Vama
ne dajte se smesti
rijedak posao činite
želim Vam gledati prste
dok dotičete tipke
i ništite moje pjesme
želim u zidnom odrazu sjena
čuti što šapće Vaše lice
dok mrzite svaku riječ
neću smetati
neću pitati
sjest ću do Vas
i čuditi se
kako postajemo
Beskućnici Duše
Imate dugu kosu.
Predivnu dugu kosu.
Jesam li slutio.
Imate prelijepe oči
ali njihov pogled sada
nije lijep.
Prodoran je.
Imate čudne umjetničke prste
i jedan od njih stavljate na usnu.
Sledih se. To nije zbog mene.
Iza mene sjena muškarca
teško diše.
Vaš sluga promatra me
s teško suspregnutim gnjevom.
Ne vidim čime ga obuzdavate
ni što mu je u rukama.
Nešto tvrdo, hladno, oštro
poput sjekire.
Pitam se je li ovo moje
zadnje zemaljsko vrijeme.
Vjetar u zavjesi tiho
dahnu o surovosti svijeta.
Vjetrovi se krvi ne čude.
Ni trenutku bljeska
u letu oštrice.
Znoj. Iščekivanje.
Kresnu žigica.
Palite svijeću.
Njome cigaretu.
Podižete pogled uz dimove.
Opekoh njime usne.
Nad nama prijeteći strše
stalaktiti tišine.
Suđenje.
U Vašoj su sada vlasti
misli, riječi i kretnje.
Sluga želi da samo kimnete.
Prstima čvrsto steže
glatku drvenu dršku
starinskog ključa za lubanje.
Nijemim.
Gubim svijest.
Sve ste isplanirali.
Odmatam slike koje
će vidjeti mene.
Naći će nas jutrom zagrljene.
Mrtve.
Vaš sluga pobrinut će se
za dragocjene detalje scene.
To je, dakle.
Zato me toliko vuklo ovamo.
Prepoznah tragove.
Detalje.
Moja se Smrt doselila ovdje.
Hoću li Vam dospjeti izgovoriti ime?
Opuštam ruke. Svejedno je.
Po disanju slutim da bi sluzi bilo milije
kad bih pokušao boriti se.
Divne li izlike za udarac više.
Trajat ću do krajnje točkice žara
u kretnji Vaše lijeve ruke.
Čudnovato, kako je lako zaboraviti
sve svoje molitve.
Pobijedili ste.
Jutrom će nas doista naći zagrljene
i netko će iz redarstva dotaknuti
s gađenjem umrljanu bjelinu
pisamca među prstima
Vaše lijeve ruke.
Znam, još samo moj potpis
nedostaje.
Zato je čekanje.
Nismo li zbog toga svi ovdje?
Dvije pjesme
NEVIDLJIVA PLETIVA
Nevidljiva pletiva među Ljubavnicima-Strancima.
Kao mislena prepiska Kapetana Potopljenih Brodova.
Samo zvijezde znaju da ništa nije pošlo krivo,
samo su izračuni odstojanja i blizina od
nepostojanih varijabli, samo su naša dodirna
obzorišta čudno postavljena, pa se bližimo i bližimo,
a zapravo uzmičemo i uzmičemo.
Neke se najljepše varke uzimanja i davanja
ne daju urediti, osim u onim građanskim ukočenostima
i predivnoj kulturi pretvaranja da Gospodin Savršeni
Muškarac besprijekorno posjeduje Gospođu Savršene
Puti i glazbenog ukusa. Protokoli, ceremonijali, rituali
i ta naša fina, uglađena sretanja. Lijepo sročene riječi,
iskazi dosjetke i krepki recitali, ponekad ostave
iza sebe trag dimnjačareva dlana na bijeloj plohi zvonca,
na kome doduše piše naše ime, kao što za vratima
stoji naša obuća i u ormarima besprijekorna toaleata,
ali nešto je negdje u načinu na koje naše oči dalje
od nas sve što zausti da se najbližim osjeća, nešto je
paklenski zlurado u tom načinu da nikog istinski
sebi ne puštamo, da nikog posve u sebi ne nosimo,
jer je vraški zahtjevno, nepraktično i posve uzaludno.
Zato je tako čudno u nama zamisliti Ljubav.
* * *
ČAROBNA STAZA
Čarobna staza smrti, ljubavi, mašte, prokletstva, ponosa
i plemenitosti. Kao da zborite naizust molitvu čudne propasti.
Kao da riječima želite krovove nositi i drveće čupati,
pa njega od korijenja u svojoj kosi stvoriti.
Kao da mislima želite nebu i tamama gospodariti
pa ga kao sluškinja u košari niz rijeku odnijeti,
niz rijeku strasti i svoje veličanstvene boli.
Kao da osjećajima možete za njega zemlju pomicati,
klance razmicati i ponorima mahovinu samoće nositi,
da se u crno plava pretvori, da iz Vas progovori
glasom Vječne Ljubavi.
* * *
Otvoreno je nebo nad Začaranom Dolinom.
Neki to koriste pa ga zasipaju stotinama
copy-paste komentara. Žele zasuti,
poništiti i posve izbijeliti moj trag.
Ja nemam puno izbora. Taj silni trud
poništim jednim klikom miša i obrišem cijeli
post i sve nanose. Jasno, tako me ne mogu
komentirati prijatelji. One koji su mi dragi
molim za strpljenje. Proći će hladna fronta.
One koji imaju pristup uredništvu bloga,
molim da upozore na ovakvu pojavu.
HVALA ŠTO STE OVDJE.
Srce od galipoljskih topova
Dan topao kao korica kruha u džepu Ljubavnih Beskućnika.
Kaput za parkove, kosa za vjetrove, usna za snove.
Šetnja dijagonalom što vodi do metalne replike pjesnika.
Ljestve do oblaka. Paučina do krošanja. Šapat do sumraka.
U grudima pisamce pisano rukopisom potočnih žubora.
Cvjetna tratina iskrenja pred očima, kao blaga vrtoglavica
i neka čudna omaglica pripadanja.
Nespretno raširena karta grada iz djetinjstva Filipa Latinovicsza.
Dlanovi dječaka što se stidio majčina glasa.
Žamor starih fasada. Pločnici što pamte pocupkivanje
austrougarskih dočasnika i mladih konjičkih poručnika.
Prošlost u kosi zadjenuta kao preteškom knjigom
sprešan cvijet tajanstvene dragosti.
Pod rukom škrinjica besmislica, minijaturna sabljica
za otvaranje pisama, zvonce za poslugu Maksimiliana V.,
maketa jedrenjaka za prekoocenska putovanja,
a u potpalublju srce sa zvonima iskovanim od
otopljenih galipoljskih topova.
Ljubav, svjetlost i slatka vrtoglavica.
Ah, divna li dana!
Vjetar u Gradu Bijela Imena
Vjetar u gradu bijela imena. Bahata rasipna snaga sjevera.
Silina zimina daha u naletima. Leprša napregnuta
veljačina tenda. Zapadna cesta. Predivna žuta vojarnica.
Zlokobno bijela vizura tornja, crkve Svete Mučenice
što opominje putnika da stiže u središta.
Sličica čekanja. Puštanje vremena prstima
u male uljne posudice s plamičcima.
Pažljivost nerasipanja zrnaca u bijeg mirisnog plamena.
Varljiv večernji sat samoćom nalik ponoćnima.
Časomice, pust pločnik.
Sablasna tišina i plava bluza Nevidljivog Smetlara
što mete jeke koraka.
Uklanja tragove i poništava mjesta do starih fasada
gdje strogu gospođu uza zid stjeraše tri bezobzirna
osnovca na brdskim biciklima.
Vožnja na stražnjim kotačima.
Gesta propinjanja sred bitaka.
Nehajna lakomislenost slobode i strah od mirnog bitisanja.
Nestvarnost prolaznika.
Pogrbljena službenica s tijelom muškarca
i prepuna vrećica jabuka.
Hoće li pući? Hoće li se rasuti
u ona čudna neželjena kotrljanja
niz male strmine glatkih gazišta?
Poslovotkinja dućana PPK iznosi kartone strganih kutija
i na zid ih naslanja. Vjetar ih učas opazi i raznosi kao igračke
nevaljala sjevernog sječaka. Ona se vraća i preslaguje.
Ah, kakva naivna nakana! Ni sekunda nije potrajala
a već se razletješe uvis i postrance. Ona se predomišlja
i vuče ih prema automobilu u kome nestrpljivo čeka
sjena visokog muškarca. Petlja prstima po vratima prtljažnika.
On bijesno izlazi i demonstrira apsurdnu lakoću otvaranja.
Nekom stoičkom pokornošću ona gura nesretne kartone
u prostranu tamu gdje otmičari u filmovima polažu
sputana ljudska tijela. Kartonima se ne da unutra.
Zapinju, odupiru se, žele van. Znam, žele još vjetra.
Tri je nekako nagurala, ali četvrti se ne da i ne da.
Njenom sudbinskom muškarcu pucaju zadnje niti strpljenja.
Snažno nešto gestikulira unutra kao da će iščupati volan.
Gesta nepoštivanja tako česta iza 20 zajedničkih zima.
Zastidjeh se na tren svog roda ratnika, očeva i trudbenika.
Ona se još vraća po kutiju s namirnicama na čijem vrhu
stoji okrugli kalup tijesta za tortu. Nekom će rođendan.
Posljednji karton bješe odnijet u slatkastu polutamu haustora.
Simpatična li solomonskog rješenja.
Na tren je požalila što ih nije sve onamo otprve odnijela.
Kao da je s njome požalio i nestašni veljačin vjetar.
On se teško odriče svojih neprispodobivih namjera.
Odlaze. Bijes u kotačima utiskuje u cestu dva masna traga.
Ovaj dan je popio nečije zadnje mjerice podnošenja.
Na tren ostajem sam. Čujem onu staru sporost disanja.
Dvoje mladih ulaze u haustor. Nekako osjetim
da ondje nije njihov stan. Prizemna misao, kao
prenisko obrezana živica. Dio mene zna što se dešava
za vratima. Glad poljubaca i dodira. To znade trajati satima.
A onda se zastidjeh svog sveznadara o sitnicama dana.
Izlaze petljajući nešto oko bicikla. On se uspinje,
a zatim i ona. Prvi zaveslaji u bedrima pomalo
nesigurni, odnose ih uz krivudanja.
Kakva divna zamka topline. Kakva bliskost putovanja.
Tako sam ponosan na njih i onaj čudni Ljubavni prkos
naletima vjetra. Vjetar ne voli gubiti, pa ih propušta.
Pravi se da su oni neka čudnovata greška percepcija.
I vjetrovi imaju priviđenja.
Naša Najveća Tajna
Odškrinuta vrata neiskazivih davnina trenutka.
Nevidljiva Starica pali bezbrojne svijećnjake
drvcem tajanstvenih živica usnula grada,
pa se uklanja mjedenom mirisu tamjana.
Šapat u hramu nježnog djevičanstva.
Otkriće svete treperave ženstvenosti.
Nijedna ovamo nije naišla umakavši strepnjama.
Što to stanuje u velebnim zdanjima?
Prsti se prepletoše s nemirnim mislima.
Odnekud zaleprša šuštaj haljine svećenika tijela.
U njoj on ispovijeda tajnu prastarog obreda.
Blago sa poleglim sjenama njiše se Kadionica Puti.
Molitva drhtaja što nastaju kretnjom klasja
od nekog Unutrašnjeg Vjetra s južnih padina.
Tamne klupe podrhtavanja tla u kralježnici
od teškog drveta za uspon do nebesa
pod kojima pjevaju prljave izbe ponora.
Lakirani rukohvat, lavirani osjećaj.
Ovdje se mora naučiti letjeti duša.
Posvuda kipovi strasti s čudnim izrazima lica.
Prizori kamenovanja bludnica na freskama.
Prikazanja svetog i uzvišenog majčinstva.
Koliko protivnosti i komešanja.
Polagano kaplje Čulna Škropionica.
Nešto zastruji kroz prorez za novčić milodara.
Mrmlja mramor pod stopalima što pjesmom hoda
poznaje kretnju nevjernika.
Gluha odjekujuća tišina plete se sama kao paučina.
Uspon na Planinu Disanja bez malih putokaza.
Blokada bijelog bescjenja dok svijet se raskriva.
Predodžbe priviđenja u zakovicama zglobova.
Brana od bezumna udjeljenja pod nagim rebrima.
Božanska jeka pripadanja i svjetla u prsima.
Naša jedina neprocjenjiva tajna.
Ljubavni uvjet potpuna davanja.
Kodovi u našim lomnicama.
Voli pa podaj.
Zaštitna nit istinskog spajanja.
Ljubi pa blistaj.
Zlatost primicanja.
Takni pa poznaj blaženstva.
Godišnja doba nježnog doticanja.
Krugovi savršenstva.
Otisci prepunih vrčeva
na alabasternim trbusima.
Silina koja želi nositi snagom bujica.
Korita tuđih rijeka u zavičajnim dolinama.
Ramena osvajača.
Ruke stranca.
Dlanovi proročanstva.
Prsti ukazanja.
Jagodice prizivanja.
Nokti egzorcista.
Živa kaplja krvi
na Oltaru Stvaranja.
Zvonici u grudima.
Bakrena melodija.
Nebeska elegija.
Zapletena užad.
Zamršena kosa.
Zakleta nijemost krika.
Zagledanost u beskraj.
Golotinja uranjanja.
Nagost iskradanja.
Okus osvrtanja.
Naša jedina tajna.
Samo Ljubav smije
grliti Ljubav.
Bjegunica
drveni mostić put trošnih mlinova
na jednom od stotinu riječnih zavoja
pod njime bljesnu štuka
gipka, okrutna, vijugava ta
zlatna zamka u zavjesi mokrina
trenutak u sitnim strahovima vreba
nad njome još tminom umivena
zadušnica jablana, jasena i joha
zibanj u zijevu praskozorja
zavjerila se rijeci slika zaspalog luga
zelenkast kamen grli mrzlim grudima
zvonka zvjezdana voda u žuborima
i mrka vodenična sjena
iskošena zlobna
preduga žalovita
nečijom kletvom podignuta
hod bojažljiv
oprezan
nevoljka mjera pomicanja
kao šapat žedan nestizanja
u zdanje napregnutih paučina
gdje čabrovi grimiznog zrnja
i vrčevi pšeničnog blaga
i ćupovi raženog zlata
sjedaju u badnjeve tišina
pod burad mjesečina
u ovo neiskreno iskradanje tama
gdje ženskoj kosi osta ispredanje dana
hrli već prekasno bjegunica
i vjetrom se blaži spavaćica
bijegom razdrljena
blijeda
raspuštena
nedopuštena
kao krivnja
jedna za drugom
teška bagremova
lopatica moranja
pritišće joj grudi
kao mora
prijevara
uvukla se u postelju
svog dobrog muškarca
s tijelom medvjeda
s disanjem ognja
o kad bi bar
usnila
zaboravila
zanijemila
a mirišu joj dlanovi i stopala
po skutu plemićeva sina
i bedra po konjskim slabinama
i kosa po grančicama
prohujalim kraj lica
miriše joj nešto u grudima
po nadimanju u postelji od sijena
po navještaju zrelom kao prezrela trešnja
po začeću zabranjenom kao kobna zebnja
po kolijevci grijeha
po zipci stida
po studeni jaza
u koji se mislima pustila
i nestala
umorena
snima
Hodnik Njene Umjetnosti
Pognut hod.
Ne znam u kom sam ga od ratova zadobio.
U kojoj od zasjeda.
Koračam hodnikom sa zubljama Vaše Umjetnosti.
Mirišu uljanice i svila sa zidova.
Mirišu još sjene Vašeg tijela koje je prošlo ovuda.
Trenutak.
Noćas Vam se nije dalo slikati.
Ni pisma otpisivati.
Krajobraze tamne kroz odškrinutu
zavjesu motriti.
Legli ste naga u postelju, posve čudna oblika
kao u vrtnji, plesu ili plovidbi.
Raskrili ste zvjezdano meso i mjesečevu put
u želju da se poluhladan zrak
na Vama tišine nasiti.
Mogu Vas vidjeti, ali samo koračam dalje
dugim hodnikom Vaše Umjetnosti.
Puštam Vas da umirete jednom od svojih smrti,
da lelujate jednom od svojih besramnosti,
da nagim bedrima raskrivate hramove
što ih podigoše vjernici iskrene naivnosti.
Na jednom mjestu klonula su svjetla
i ja im zastajem daha podati.
Od mog daha, nešto u uljima zaiskri.
Znam. To je od šutnje i susprezanja moći.
Negdje unutra, Vaše se disanje s vjetrom
udružilo u neku fugu u d-molu.
Osjeti se pojačavanje.
U hodniku Vaše Umjetnosti
nešto u zraku taknu mi ovratnik
i ja pobrzah da me u onoj mirisnoj
polutami ne obuzme posve
taj snažni opojni nalet
praženstvene siline.
Nikad mu ne znam umaći.
Pognut hod.
U meni stanuju grčevi.
Struje i riječni brzaci.
Sjajna svila i slaba svjetla
neće mi noćas pomoći.
Moćan je Hodnik Vaše Umjetnosti.
Rasuta Pisma
Nedjeljna šetnja.
Naiđoh do Vas riješen ne započinjati
o osjećajima. Pažljivo koračam i već sam
gotovo pred Vašim vratima, a onda mi se
na tlo rasuše pisma i slikarske skice,
poletješe bjeline tragova i boje s
teksturama vizija. Znate li kako je teško
na brzinu, na mjestu nepoznatu,
pred očima koje Vas motre s nekog
visokog prozora, skupiti u jednu hrpu,
svu svoju dragocjenu bijedu?
Podigoh se kretnjom čovjeka kome
je toliko mio vlastiti ponos.
I tako, koraknuh dalje i dođoh
i sad kad stojim pred Vama,
samo ću reći: ŽIVJELA LJUBAV!
(Vi ćete jedini razumjeti.)
* * *
Nedjelja pušta svoje poruke u boci
niz tamni potočić što kratko putuje
do mora. Posljednja nedjelja siječnja.
Lijepa je i nema joj prigovora.
Slikari se danas umorni vratiše
s polja kao težaci-pradjedovi
što zapeše između ratova.
A pjesnici su tužni nešto danas,
jer je takav dan, a po njima ionako
ne ravna sunce svoj čarobni sat.
Previše bi bilo tama
da sunce vjeruje pjesnicima.
Dođoh Vas pozdraviti pogledom i šutnjom.
Očima i mirom. Stegnuti čvrsto Vaš ponosit dlan
i reći Vam, da možete snivati snovima ponosa.
Vi ste i pjesnik i glazbenik i slikar i ribar,
Vi ste tvrd kao naši pradjedovi
i mek kao naše pramajke kad
more se zaželi ljudskog na stini srca.
* * *
Sad ću Vam malo otvoriti srce.
Mudrost kojom se najviše ponosim
(Eltone, moraš li baš sad?!) jest
da se znadem miriti s gubicima,
otići dostojanstven i ponosit
i nikada, nikada ne moliti
u pitanjima osjećaja.
Druga moja mudrost je
na vrijeme predvidjeti
razvoj događaja, pa ne doći
na sastanak s pripremljenim
pisamcem otkaza dragosti.
Treća je da ne vjerujem riječima
koje se snažno roje o nekim ponoćima.
Četvrta, da ne puštam sebi maha
da me ne proguta Vodenica Sna.
Ima ih još nekoliko, tih mojih mudrosti
i netko bi neupućen mogao pomisliti
"Divna li i mudra čovjeka", ali jao!
Točnije bi bilo ponekad:
"Čudna li i nedisciplinirana Bolesnika Srca!"
* * *
Već se pobojah da će izostati moj večernji nailazak k Vama.
Ne zato što bi se zbog toga mogla urušiti neka vrijedna
stara zgrada Vašeg Čarobnog Grada. Ne zato jer postoji
mjeto u rijetkim knjigama, gdje piše nešto takvoga.
Pobojah se da ću izgubiti neki slikarski trenutak, kakav
bi poslije prebrisali trkački dojmovi ponedjeljka,
mistična gladovanja utorka, kolebljivosti srijede,
nestrpljenja dana četvorenja puteva, petkovi nehaji
i velebna subotnja sretišta. Čitava su prostranstva
do idućih nedjelja i ja bih najradije vjerovao ovoj ovdje,
trenutak je ipak sada, a ondje neizvjesnost i neka naša lica.
Smijemo li se mi ljudi uopće prejako pouzdavati u sebe?
* * *
Naiđoh, slabo odjeven za vjetar
u Posjeljednjoj Nedjelji Siječnja.
Imam sastanak s Ključarem Cijena.
Znate li onu čudnu vrstu nehaja
kad ne pitate koliko košta?
Eto, takav sam danas.
Ne srećem više ljude u sumrak.
Samo su sjene.
Moj svijet posta mjesto
bez pozdrava.
"Ne vjeruj strancima" šapnu
mi Prijateljeva Majka.
Moja se zagonetno smješkala.
* * *
Novi blog.
Dvije misli. Nova duša ili novi početak
nekoje što se zamorila graditi Grad u Močvarama,
pa se preselila bliže gori.
Dragocjena graditeljska iskustva
tjeraju nas ponekad
bliže nama samima.
Ljudi su nebitni dok ne kriknu: "Prijevara! Izdaja!"
Jer mi ionako ne možemo otići k njima,
a najdalje što dospijemo su njihova predsoblja,
boravci i mjesta s knjigama.
(Spavaonice nisu nikome donijele ništa dobra,
osim prolazne radosti plovidbe, oluje
i brodoloma. Neka mi oprosti 1% posvećenih
znalaca predaje duše i tijela.)
Lijepo je koraknuti iz vlastita kazališta,
pa udahnuti svježi siječanjski zrak.
Hladnoća koja ulijeva nadu.
Pomrijet će na njoj nezdrave misli
i mala otrovna bića.
Eno ga, u daljini, Travanj već lista
Knjigu Novih Alergija.
Svibanj stavlja nešto pod tračnice
na neka mjesta gdje voli
zatvoriti oči naš Strojovođa Sna!
A Lipanj usisava sjećanja s neravnog
tepiha mora. Doći će bića željna
nečega čega nema s onu stranu Velebita.
I tako. Trebalo bi nekoje od nas
tužiti zbog zanemarivanja
sebe samih.
Zar smo baš svi pogubili uputstva
o pravilnom uzimanju
Sirupa Protiv Samoće?
* * *
Eh, kakva bi pusta zemaljska sirotinja pjesnici bili,
da nije "uzvišene patnje", (kako je Vi nazvaste).
Da nije bezmjerna ushita i one neobične radosti,
koja nas počesto odvede pred zastore tama
pa ostavi čekati u neznanjima, trebamo li biti
strpljivi, ili jednostavno koraknuti.
Najgori dio u stvarima srca je onaj
kad trebamo sami prosuditi
činiti ili ne činiti?
Kriknuti ili zanijemiti?
Pisati ili pregristi srce?
Ja eto činim neočekivane izbore,
kad god sumrak svoje postelje rasprostre
u Divotnoj Zemlji Nesanice.
* * *
Teško je umaknuti činima nestvarnosti.
Naši su dvorci dopola uronjeni u jezera
a s gornjih strana zarobljeni šumom.
Postoji cesta vijugava, sve strmija,
kao puteljak, pa most i opkopi,
gdje naša straža u drijemežu
satima nikoga ne propušta.
Postoji vrijeme prije najezdi i bitaka,
kad će sve zalihe razuma nestati u jedan dan.
Postoji vrijeme hrabrosti, odlučnosti
i volje da se pohrli k poganskoj vojsci
napadača i ondje negdje u bajkovitoj ravni
čudesni ples sa Smrću zapodjene.
Teško je umaknuti sjećanjima budućnosti.
* * *
Jednom davno, bijahu u Začaranoj Dolini
grofovski dvorac i pavlinski samostan.
Kad padoše Pakrac, Čazma i Kostajnica
krenuše ovamo ratnici istoka s krivim sabljama,
ljubavnim tajnama i turbanima.
Krenuše jer ih nije imalo ništa zemaljskoga
više za ičim zaustaviti.
Vijećaše jedne noći u oba dolinska zdanja.
U dvorcu odlučiše: OSTATI.
U samostanu: OTIĆI.
Narod se podijelio.
Dio je s Pavlinima demontirao samostan
i krenuo u daleku seobu.
Ni jedna greda nije ondje preostala
da ne posluži kao uporište osvajačima.
Oni što ostadoše, izginuše do jednoga.
Dvorac bješe srušen, spaljen i zatrt
za sva vremena.
Otiđoše naskoro ratnici istoka,
sa svojim izdržljivim konjima, ljubavnim tajnama
turbanima i krivim sabljama.
Novi se ljudi doseliše u Dolini
i u njoj zatekoše dvoje tragove nestanka.
U nekoj čudnoj nevidljivosti o ponoćima,
podignu se kao velebne sjene
nad dolinu i Dvorac i Samostan.
Oni što umiju pričati s mrtvima
bez dara zemaljskog ludila
mogu osluhnuti priče junaštva i razuma.
A dvojbe ostadoše. Ostati ili otići?
Ukloniti se ili se boriti?
Minuti ili preminuti?
Trajati, o kako trajati!
* * *
Nedjeljni sumrak već je davno uklonio
svoje skele i mostove za slikare tama.
Kako je samo nahrupila ovamo
sva čudesna Carevina Tmina
i sve se preodjenu, svako drvo,
građevina i čovjek i travka.
Nevoljko se moja duša uspinje s kolonama
što idu k Ponoći slaviti misne svetkovine Sna.
Dotaknuh se nehotice i vidjeh, da ima nešto u grudima
što onamo ne pripada. Zastidjeh se.
Da odbacim to nešto svijetlo nepripadajuće ovamo,
da odbacim krišom i neprimjetno
ili da se okrenem ipak i vratim natrag
u sunčana jutra gdje krugovi toplih duga
opajaju čitav krajobraz?
Kako je teško koračati i nositi u sebi kolebanja.
Čekam neki sretan znak, prigodu, trenutak.
A onda, iz čista mira, okrenuh se! Potrčah!
Začuh viku i negodovanja. "Bjegunac!"
"Dostignite ga i izgazite konjima,
a onda bacite psima!" Zar je moguće
da tako okrutno može zazvučati
nekada mio ženski glas?
Prihvaćam sudbu. Trčim za život.
Nestajem. Neka topla bol pogađa
mi rame, kao odapeta strijela.
Svejedno trčim, odnosim sama sebe
kroz šiblje i močvare.
Trčim jer ću samo tako ranjen i išiban
izbiti pred svjetla. Tad smijem pasti.
Tek tada smijem pasti ja.
* * *
Pozdrav u odjeći koja nije praznična.
Zaželjeh se šume, njenih strmina, proplanaka
i suhih korita potoka.
Zaželjeh se iščezle zlatosti i prejasna žubora.
Zaželjeh se onog čudesnog sloga tišina
što prebiva u tajanstvima drveća.
Nešto od toga ostavljam Vama na dar.
* * *
Naiđoh izmoliti za Vas jednu od molitvi na Jeziku Duše,
jednu od onih u miru sa sitnicama dana i u neznanju
sa tamnim džepovima gdje svoje mrzle ruke
časomice grije Gospođa Sudbina.
Vjerujte u sebe... tako ta molitva počinje.
Ondje gdje Vaša najprva misao izvire, u vlastita čuda vjerujte.
Slijedite nešto u sebi što najpouzdanije predosjeća
razliku između važnosti nevažnosti jave i sna.
Dotaknite svoju bol i pažljivo je odnesite
na rijeke i potoke. Nek je odžubore dalje.
Budite svjetiljka svojim prijateljima.
Radost svojim dragima.
Sebi budite more i plovidba.
Čuvajte ponos.
Blago sudite prijateljima kad podlegnu
malim slabostima. Sebi najstrože.
Budite dostojna i dostojanstvena,
pred onim što se u daljinama rodio za Vas.
* * *
Nerazbor voljenja.
Prostranstvo sna.
Netko negdje u kutku Svemira
zbog Vaše pjesme već nemirno sniva
jer jedini ne zna tajnu u sretnoj pogrešci
svog rođenja.
Pripravili ste mu čaj.
Lijek protiv prehlade glasa.
Mast protiv unutrašnje boli lica.
Oblog za vatre u grudima.
Vi toliko činite za njega od svojih dlanova.
A On samo nadoći mora.
Samo se probiti kroz tisuće puteva
i 7 bespuća do Nedirnute Vas.
Toliko toga očekuje ga i Vaša mašta
i nestrpljenja stvaraju nove pripravke
za radost sretanja.
O, On ima roditelje, ali Vi ste stvorili ga
jer prevelika je nevjerica ondje kod Stvoritelja.
Mnoga su ga velebna djela razočarala
i Vi ga, upravo Vi, fascinirate svojim
Ljubavnim slikama.
Pomaknut će on kontinente
i spojiti Nove i Stare Zelande,
razmaknuti gudure i mora
za Vaš premaleni san.
Jer što su vlati čežnje
naspram divotnosti zvijezda?
Svaku noć Vi liježete čista i mirisna za Njega.
Svakog se praskozorja budite neoskrvnuta
lošim mislima. O, kakav će najljepši On jednom
od Vas primiti dar, ako se probije kroz bespuća.
Vjerujte! Molite za Njega, jer Vaša je molitva
čista duša. Nitko nikada neće biti majka
svojoj djeci, kao Vi Njegovim sinovima.
Nitko nikada nije umio zboriti s kćerima,
kao što ćete Vi s Njegovim Miljenicama.
Ustrajte. Sanjajte. Čekajte.
Eto Vam proročanstva!
Postoji negdje u daljinama Vaša istinska sreća
i ne pristajte ni na što manje od nje.
Bježite od polovičnih predaja, kao od kuge
novoga doba, jer Vaša je sudbina Ljubav.
* * *
Predivno.
Ovdje bi se i samo divotno okruglo zlato
što umorne vreline svoje samotnoj gori poklanja,
moglo doći odmoriti.
Ovdje je tako čarobna koprena tišina,
blagost mora, jednostavnost planinskih koliba,
toplina drveta i sigurnost kamena.
Ovdje stoluje vrijedna ženska duša,
Čuvarica Snivanja i miljenica Mjeseca.
Ovdje stanuje Ljubav.
* * *
Od nas su odavna podigli ruke
Liječnici Ljubavnog Ludila
u skrovitom alpskom sanatoriju,
od nas su smreke pogubile
osjet snjegova
a lavine su čitava seoca
nedirnuta prenosila
s onu stranu sna.
Od nas su činile napitke
Čuvarice Šamanova Sina
u visokim pećinama.
Od nas su naša tijela
miljama otplovljavala
i sama se od sebe
pred jutra vraćala
jer se nikada mi nismo znali
nasititi davanja.
Od nas su činili natpise
na divnim zastavama
i glasno izvikivali Ljubav,
pa bježali i sa stidom
uklanjali lica.
Od nas su učili iskrenosti
i biti jedno u dvojnostima,
pa ipak, od nas je vijugava staza
kojoj vodi Samoća.
Bijela košulja
Košulja je ostala svu noć vani.
Bijela, neosušena, vjetru prepuštena.
Košulja s mojim grudima
vijorila je noćas kao zastava
dok su je sjekla ledena sječiva.
O, izdržala je ta čista tkanina,
iako stoput zasječena,
obješena za tanko uže,
pod opsadu sjevera.
Izdržala je bjelina s mirisom
omekšivača od nekog cvijeta
kakav se ne nalazi u šetnjama,
izdržalo je pletivo s nitima
prepletenim kao prsti ljubavnika,
izdržaše šavovi i nježni porubi
i rukom vezeni inicijali,
kao mali grb pripadanja.
Ono što nije izdržalo
ne bješe u svome tajnom
unutrašnjem džepiću.
Starinska kutijica, pismo
na komadiću trgovačkog papira,
kamenčić s otoka s imenom rudnika,
i jedan plavetni uvojak
samovoljno sklupčan.
Ono što nije izdržalo
samo je kucalo i otkucavalo,
dok su ga sjekla ledena sječiva
i šibale bijele kose Ljubavnice Sjevera.
Ono što nije izdržalo samo je stalo,
utihnulo, zamuklo, nestalo
i kao mrtva gruda otkucaja u prsima
bijelu je košulju zarumenilo.
Netko je noćas umorio Ljubav.
* * *
Uvijek su pjesnici u ženskoj blizini
pokušavali shvatiti neshvatljivo.
Dokučiti nedokučivo.
Postoje istančanosti i neobjašnjivosti
razbacane na svega par koraka do nas.
Užad za balone, samoubojstva i zvona,
pomiješana kao loša rođendanska proslava.
Uvijek su pjesnici u ženskoj blizini,
u onoj osobitoj, dišućoj, neizgovorenoj
trošili dah i otkucaje, na hitnje misli
i zastajanje sebe, prestrojavali
vlakove na peronima nestrpljenja,
preplitali prste i činili u sebi
igru vjetra, žege i pustinje.
Uvijek su pjesnici od tišine podizali
nespretne šatore za zavlačenje
u djetinje zebnje i svoja su kolja
s inicijacije u muškarce
prejako zabijali i napinjali tetive,
za nešto gdje ionako ne može
biti vatre, jer šatori nisu kolibe,
a osobite žene već predugo
ne liježu kao plijen
osvojen u bitkama,
ni kao vladarice gladne
smrti svojih vitezova,
ne nude leden osmijeh
kad se snažno tijelo prigne
i čelo takne mačem.
"O, ta slobodno ti je posve
i nije li upravo predivno,
što smiješ umrijeti za me..."
čuo je još dugo izlazeći
dok su ga motrile mnoge oči
i nitko, baš nitko ga ni
pokušavao zaustaviti nije.
Takav je ondje red.
Pristajanje
Jutarnja postaja.
Brodovi sna počesto nas odnesu daleko
u modra pomicanja
i mi samo po slutnjama i mirisima,
a nešto i tamnim obrisima
iščekujemo znana kopna.
Onima neznanima samo smo obećanje
i teško će ikad shvatiti lica u paprati
s čudnim ratničkim slikarijama
čemu smo baš morali koraknuti
u njihov taj svijet.
Začini, mirodije, zlato ili roblje?
Opasnost, avantura, otkrića ili bijeg?
Nešto čega nema ondje
otkud nas čežnje potjeraše
na polaske.
(Na Glazbenom Horoskopu "Gold"
Spandau Ballet, instrumental.
Duša tako lako dodaje riječi.
Neke riječi u nas se nasele same
i onda vjekovima prate napjev
sklada, tišine i nečeg što
mu ne znamo ni ime.
Riječi kao smetnja plovidbe
i malo praznovjerje
da se jednostavno ne potone.)
Pristaju brodovi što zabludješe
širokim morima u našim grudima
i posada se okorjela u našim bedrima
već nasitila tajanstva u buradima ruma,
pa s bljeskom u očima traži za se
nešto među domorotkinjama.
Baš je neobično s koliko prirodne
ljubaznosti nastupaju te čudne
egzotične stanovnice
i s koliko naivne iskrenosti
pružaju osmijehe i ruke.
A blijedi kapetan, što se
u kabinu zatvarao pišući dnevnike
zebnje i strepnje za posadu i zalihe,
što se čitavog puta bojao mora,
oluje, pobune i samog sebe,
odahnuo je napokon držeći
na grudima pisamce koje ipak,
o ipak, neće čitati Sirene.
Divan je taj Novi Sanjani Svijet,
i da li bi bio grijeh obustaviti
putovanje, misije i povratke?
Blijedi kapetan, odbaci hitro
svetogrdnu misao znajući
da nije u nama ono što odlučuje.
Nije u nama ruka što drži platna
i tkanja i škare sudbine.
Gotovo ništa u nama nije.
Samo beskrajno pomicanje,
borba stizanja i nestizanja
i pristajanje.
Voljenje
Ne poznaju nas.
Ni kad nas žele, ni kad nas imaju.
Ne osjete. Ponekad u buri
neshvaćanja sasvim nam blizu priđu.
Gode nam, kao nešto u oluji drveću,
ali taj trenutak siline prođe.
I oni prođu.
Ne dotaknu nas ondje.
Ponekad u nama probude čitavu
provinciju i davno odmetnute želje.
Posve nas lijepo odškrinu,
ali onda ne znaju pomisliti
što je u tami.
Ne naslute nam oči
sviknute na samoću.
Ponekad nas požele kako se ni sami
poželjeti ne znamo.
Žele nas podignuti i nositi.
Uvijek čine nešto s prstima
licem i grudima.
Kosa je pametnija od njih.
I dlanovi im bolje idu sami.
Ponekad nas žele samo zarobiti
da bi nas u sebe puštali
kao nevrijeme među
palme i šešire.
Ponekad žele strepiti naše strahove,
ali im preteško znanje kapke prevagne
i riječi krive, pažljivo izgovorene.
Ponekad ih volimo,
jer je takvo voljenje
Nepamćenja Tmine
Prvi put naiđoh ovdje, posve umoran,
prije sna koji je možda već nastupio,
a da ja to jedini ne znam, probijam se
nekim uskim uličicama Neobičnog Grada,
kroz gomilu žena u crnini,
kroz gomilu mornarskih udovica
i mrtvih plesačica zaboravljenog Cabareta.
Koračam niz neku južnjačku strminu,
koja kao da će ponuditi more,
a na njenom dnu su vezovi za
istrunule brodove koji ne plove,
izlozi za mršave ljude koji ne kupuju
i klupe za zabludjele šetače hladnih prstiju
koji ne smiju zastati ni pitati sebe
koje je stoljeće i čije je ovo s lica
sastrugano orgijastičko veče.
Osjetih čudnovatog plahog sebe,
kao da me netko hotimice raskolio
i ostavio da zacijelim nečije
tuđe rane, pa da srastem s
tom boli koje nisam vrijedan,
ni dostojan, kao što nisu ni tame.
A onda nosim misao poput ptice
kojoj je suđeno na otvorenom
sačekati raženo sunčano zrnce
i jutarnju milostinju topline.
Noćas ću leći s knjigom iz davnine i njene
će mi korice dotaći mrzlo lice, njene
će mi rečenice zasijecati iznošene porube
snene predaje i ja ću posve, posve
utonuti u to bijelo mirišljivo sretanje,
čekajući da se nešto uza me pomakne,
slutnju tijela, žar dlanova, iluziju kose
da me prigrli i nešto mi sveto sveiskreno
utisne u nepamćenja tmine.
* * *
Dođoh bez poezije u džepovima.
Sjena u kutku lica kaže mi da možda
koračam krivom stranom ulice.
Neću prelaziti.
Ovo je doba kad nailaze kočije
u čijoj unutrašnjosti
ubojice otmjena roda
traže djevu za svoje
Tamno Kazalište.
Stresam se, jer slutim kako je lako njima
učiniti onaj pokret, onu jeku oštrice.
Ja ne mogu ubiti ni pile, a nekada
sam se volio zaklinjati da bih mogao
umrijeti za Onu što joj se srce predade.
Stidim se svoje naivnosti.
Od Ljubavi se ne umire,
niti se ljekovito inje na usne uzimlje
kad struja presahne.
Koračam točno iznad ponornice
i slijedim njene podzemne vibracije
kao da duša vodi ljubav
s tajnom hladne bezvremenske sile.
Osjećam stopala kao krivo navučene papuče,
zabunom ostavljene kraj onih vlasnika dvorca
što jednom rukom smiče poklopce,
a drugom otvara balove.
Znam, sanjat ću sebe, jer ne znam otići
iz grubog sukna sudbine svoje.
Sanjat ću ženu koja nije odrasla
svoju zrelost a stoput je zrelija od mene.
Ne bojte se. Ona ne dolazi ovdje.
Novo Siječanjsko Sunce
Samoća. Beskrajna nedohvatna samoća.
Pogledi poput zraka iz Svemira.
Misao koja se kroz misao izgovara.
Bez riječi. Pogled kao jedini pedalj
čvrstog tla. Provalija bez ruba.
Smijemo li pasti u nekoga.
Smijemo li odjeknuti
dok nas steže praznina.
Neobjašnjivost.
Kako nas imaju oni koji nas nemaju?
Kako nas slute oni što ne znaju?
Kako nas osjete?
Mi smo zrnca i svako malo nas
okreću da curimo kao njihove
dragocjene privatne ure.
Neke nas nikada ne dotiču ruke
i po njima smo samo sat
kog pokreće Sunce.
Živi osjete Sunce.
* * *
Bezbolnost.
Neosjetnost.
Nježna kao prvi snijeg.
Kristalna amputacija praznine.
Nitko nikada neće umjeti nacrtati trag
po kom su srebrne paučine svu noć
plele hvataljke za zvijezde.
Lica uče bajku mrzle topline.
Rječice se razlijevaju u ledove.
Slikarije mašte postaju naprsline.
Koračamo. Malo nespretno.
Ali dobro je. Tvrdo je ispod.
Riblja će tijela preživjeti učinjene zastoje.
Važno je imati hladne puteljke krvi.
Uokolo tragovi, krckanja i mlade srne.
Plašljivo vole svijet.
Ispituju. Osluškuju horoskop grančica.
Nevoljnim letom spuštaju se sove.
Sitost otupljuje.
U neki predivan trenutak bljesnut će
sa istočina Novo Siječanjsko Sunce.
Život se miluje u kutku svome.
Lijepo je imati topline.
* * *
Put u treperavost.
Šuma se u sebi lomi u bijele krhotine.
Drveće s udivljenjem motri svoje nove kristale.
Oživješe nevidljive vilinske staze.
Potoci koraknuše u ledove.
Pucketaju kore.
Studenom zubljom pršte grančice.
Nebo se prima za jasenove vrške.
Oblaci guraju mljekarske dvokolice tišine.
Nitko nije vidio prve pahulje.
Bajka je.
Nitko nije vidio Noćno Sunce.
Skriva se.
* * *
Misli se čitaju mislima.
Zvona se potežu strepnjama.
Putevi bijeli pod snjegovima
otiđoše nekamo s našim pismima.
Mirišu tople šalice tišina.
* * *
Pozdrav u jutro bijelih tišina.
Nebeske Draguljarnice rasuše svoje kristale.
Raširiše se zjenice ljepote.
U potoke poskrivaše se zvijezde.
Meko je korakom sjeći
oštre rubove tišine.
Voljeti svijet.
Šapnuti sebe.
* * *
/Dragi Prijatelji, netko je nehotice unio ovdje
još malo simpatične zabune.
Ne, nije mi bio rođendan jučer.
Rođen sam u mjesecu
mrzla imena, s dušom Škorpiona. Hvala što
k mojim vatrama donosite luči od kojih
pucketaju, blistaju i sjaje plamenovi Prijateljstva,
Ljubavi i Miline.
Ako netko znade kako se izlazi na kraj
s blogovskim sjenama, neka napiše.
Ne zbog mene. Zbog sviju onih koji se
s istom pakošću suoče.
Ja sam čudnovatom dioniku svog prokletstva
već ionako oprostio sve./
Placidia Mortez
Rijetkost je ovakvo štivo.
Sjećam se, kako sam se samo veselio otkrivši dnevničke zapise Annais Nin.
Zapravo, teško je proniknuti u dušu osjećajne i samosvjesne žene.
U tok svijesti one koja otkriva erotičnost bića, u slojevima i nijansama.
Atmosferu predavanja, oklijevanja, radosti, užasa, gađenja, divljenja,
pa opet neke čudne ravnodušnosti koja nam daje nadmoć nad svime
i pravo slobode da činimo sa sobom, doista sve, jer kome je ionako
istinski stalo do nas? Ona u svakoj niti ističe svoje
pravo samokažnjavanja. Pravo svetosti, uzvišenosti, prljavštine,
okus dna, okus blaženstva i čiste bjeline.
Silna je Placidia, a njena suptilna i ranjiva duša u traganju
savršenog ubojice besmisla među ženama i muškarcima, prepuna ponosa
i stida i neke djetinje vjere, da će samoća ionako isprati sve
zablude i predrasude. Ona je umjetnica života na dah,
svoje cijene nosi uza se. Plaća krvlju, znojem i pješčanim zrncima
u satima postelje. Plaća hodom, korakom, izazovnošću, ranjivošću,
plaća čitavom sobom, daje se i neuzeta ostaje, jer je nitko na svijetu
ne poznaje i ne razumije.
Možete je obožavati, željeti, ali je nikada nećete imati.
Možete ju zavoditi, nuditi joj se, preklinjati
ali je nikada nećete zadobiti. Nju nitko ne može zadobiti,
jer Ona živi u svijetu u kome nema Ljubavi.
* * *
Uskomešano prostranstvo umjetničkog ludila.
Čitač se uspinje trošnom strminom zidina svog dvorca.
Tako je navikao. Gosti i dvorjanke posjedaše
po divanima knjižnice. On će radije sam.
"Žena je duh", govorio je sam sebi uspinjući se.
"Budem li imao sreće, vidjet ću je noćas".
Na sumračnom nebu, modro se tmasti oblak
otkrhnuo od svoje prijeteće cjeline.
Krišom, posve neopazice, dok je on pazio kamo
staje, blijeda mu je ruka stavila list. Naizgled,
posve neispisan svitak. "Neću ga čitati sada.
Ne sada." Nevolja s muškarcima je što često
misle da imaju izvršiti neki zadatak, poći
na dvoboj, u misiju, tražiti Sveti Gral.
Nevolja s muškarcima poput njega je
što tako malo poznaju ženu. "Placidia Mortez
je samo žena", šapnu mu Njena Sjena.
/Šapat: Pred jutro ću izaći i javiti se Prijateljima.
Ne bojte se. Snažan sam. Ispunjen.
Nitko ne može kopirati moju snagu.
Samo plašt. Nisu riječi energija.
Teško onome tko si je zadao biti
samo tuđi gluhi otisak dok pada
težak siječanjski mrak.
Teško onome tko je pogubio sebe
pa misli da sam ja./
Pismo Čovjeku-Sjeni
PISMO ČOVJEKU-SJENI
ILI KUŠNJA PLEMENITOSTI
Iskreno, zatečen sam ovime.
Pojavio se netko tko misli da sam ja
ili neki izgubljeni dio mene.
Koraknem a negdje u tami moj tajastveni odraz korakne.
Zastanem – i on zastane.
Kao u nekoj mori ili ružnom snu,
netko se želi igrati nestvarnog mene.
On zapiše, sve što ja zapišem.
On mišlja da osjeti, sve ono što ja osjetim.
O, varljivosti!
Srećom, misli se ne daju pomisliti
izvan svoje ishodišne ponornice,
ni osjećaji krvariti izvan krvi
uzburkane.
Ne ljutim se.
Ne dvojim.
Ne prezirem.
Ni mrziti nisam naučen.
Zagrlio bih najradije to čudno bolno biće,
što neki svoj bijes, tugu ili strah liječi
proganjajući mene.
Koliko bi moje krvi dostajalo da se stvari smire?
Koliko propasti moje?
Slutim da mu ja, ma što činio ne mogu pomoći.
Nitko njemu, kao ni meni pomoći ne može.
Neka s mirom usni i s blagošću probudi
jer taj se čovjek, žena ili biće
duboko u sebi našao povrijeđen.
Što sam mu učinio?
Znam, ja nisam savršen
i možda je povreda nastala odbijanjem.
Možda šutnjom.
Možda je ljubomorom.
Možda samo želi biti poput mene.
Napisah mu da igra koju započe,
ne može imati malene cijene.
Vratio mi se vlastitih riječi odjek.
On želi biti moja jeka na blogovima.
Zlokobno, kao opomena.
A ja se više ne mogu baviti njime,
ni ako padne, ni ako se razbije.
Ako sada negdje u tami krvari,
moja mu ruka ne može prići.
On je izabrao.
Ja izbora nemam.
Ono što svakako u svojoj budućnosti
moram učiniti
jest da budem blaži, topliji, obzirniji
prema svim ljudima.
Znam da sam zadnjih 145 dana bio ushićen
i tako sebičan u svojoj sreći.
Pronađoh Ljubav, a za drugo sam malo mario.
Pronađoh smisao, ne pitajući kako je drugima
u nekom njihovom besmislu.
Mišljah, nadošlo je moje vrijeme.
Prevarih se.
Nikada mi Ljudi u Kušnji Plemenitosti
nemamo prava spustiti zavjese i
pritvoriti od sanjarenja umorne kapke.
Ja ovdje pronađoh Daleke Prijatelje
i mnogi će od njih doći noćas
upaliti svijeću za mene
i ostaviti lijepu riječ.
Vrijedilo se na blogu roditi.
Vrijedilo je u sebi krvariti.
Ako je cijena toga da me netko nesretan
slijedi do svoje i moje propasti,
ja ću ga prigrliti.
Volim Te, Ti nepoznata dušo
što sebe osudila si na vječno lutanje
u sjenama mojim.
Volim Te i molim se
da ćeš svoja svjetla pronaći.
Svoj glas povratiti.
Svoje boje oživjeti.
Svoje vlastite neponovljive boje
kakvih nitko nema osim Tebe.
Nitko nije dostojan da mu kopija budeš.
Ako vjeruješ u to, slijedi me.
Ali, znaj, ni Tebi ni meni
to sreće donijeti neće.
Ako je provalija ovdje – ja sam pripravljen.
Pružam Ti ruku – uzmi je.
Možemo skočiti zajedno, ako Ti je tako milije.
Samo jedno znaj.
Na ovome i onome svijetu,
u letu i u padu,
u propasti ili slavljenju,
u grobu i na prijestolju,
ja moram isti ostati,
a u meni je mjesto ljudskosti
koje nikada neće biti TI.
U ime svjetala, probaj se k sebi vratiti.
U ime tama, puštam Te da činiš što moraš.
Moje je dalje poći.
Neka Te Dobri Bog čuva i blagoslovi.
Neka nad Tobom bdiju moji i Tvoji anđeli.
Ja ću sam za se bdjeti.
Obavijest dragim prijateljima!
Obavijest dragim prijateljima!
Dragi Prijatelji!
Pojavio se lažni Grof V. koristi se mojim pjesmama i imenom.
Razlikujemo se po linku Grof Vladimir i po dizajnu dakako.
Namjere tog stvora su očite.
Sijanje zabune.
Ostanite mirni i vjerujte u moć prijateljstva.
Raskoš i Krhotine
Raskoš i Krhotine
Spojilo nas je nespojivo: Vaš korak u smrt
i moj da pokušam očuvati život. Beskrajnu Slobodu i
bezuvjetno pripadanje. Daljinu i Blizinu.
Već 12 dvanaestica mi prkosimo zakonima
ovog doba. Sebi i drugima.
Mi dohvaćamo nedohvativo.
A jedno je gotovo savršeno: nikada jedno drugom
nismo izrekli laž, iako je na trenutke vraški boljelo
zboriti istinom. To je naš najveći kapital i
nenadmašna vrijednosnica srca.
Koliko im je trebalo da shvate da smo zajedno?
Ne manje od 45 svitanja, a već bijaše očito.
Koliko će im još trebati da uvide da smo jedno?
* * *
Vječno ista zagonetka u jednadžbi srca i ponosa:
kako dati sve a preklinjati gdje nitko ne čuje?
Kako moliti za svijet, a u trenu prezreti sve
vlati i hridi blizine? Doista, teško je.
Neizvodivo. Neracionalno i posve suludo,
vjerovati da će nešto izmijeniti naša
do bolnosti prejaka pjesnička riječ.
Želim Vam topao trag do postelje
i san koji će ostati neotvoren pod Vašim
jastukom, jer svi su Vaši snovi sada On.
* * *
Pozdrav u noć najdužeg imena.
Ponedjeljnica.
Bludnica tama.
Zatornica plahih osjećaja.
Krivokletnica sjećanja.
Vampirica daha.
Kradljivica energija.
Pozdrav u noć đavoljeg vimena.
* * *
Smijemo li mi uopće nešto smatrati u svojoj rijetkoj nakani
da idemo krivom stranom ulice, krivim dijelom grada, na
svoja krivo tempirana raskrižja, s posve jasnim nakanama,
da se mimoiđemo sa svojim srećama, da zaobiđemo
i prekoračimo šapat sretnih stuba pred hramom ponosa?
Smijemo li se dotaknuti na mjestu gdje su nas učili
da veliku štetu ne pričinjaju u krivim riječima nauljeni bodeži?
Smijemo li vjerovati pa posumnjati, kao što i svi drugi s
vremenom priznaju da nisu dobro vidjeli, da nisu oni
ispisali čudesne misli odanosti, pa ih žive sa stabla
odgrizli i na krvavoj peteljci budućnost zibali?
Smijemo li mi biti ili ne biti isti, kurvinski prođerdani
i židovski sustegnuti, ušparani s ušteđevinom snova
i prokockanom bajkom jednom ukazane miline?
Smijemo li mi ogledala svoja o ponoći razbiti i
njihovom krhotinom žile prerezati, pa pustiti
sirene hitne pomoći da se utrkuju s kočijama naše smrti,
znajući da nećemo dobro ni zamrijeti ni oživjeti?
* * *
Plakati.
Suze znaju puteve u ponore.
Staze koje zalijevaju čemprese
i one starinske grobove.
Suze znaju tajnu kako umiru ptice
i kako će jednom presušiti more.
Suze znaju ono što mi ne znamo.
Kao što psi osjete vučju kretnju
u planini, tako i one predosjete
Prvu Smrt Ljubavi.
* * *
Želim Vam pravo na novi početak,
bez bolnih osvrtanja,
bez nada u starinskim haljinama,
bez snova na stazama
što vode do Demoničina Dvora.
Želim Vam lijepa nova čuđenja.
* * *
Pozdrav sa šetnice ponedjeljkove tamne družice.
Upitao si me jesu li ono uživanja ili patnje.
Kako odgovoriti. Ono "nešto" među nama,
što nazivlju raznim snažnim imenima,
nije ni Ljubavni roman, ni film o dvoje
neshvatljivih samotnika, ni novela o samoproždiranju
dvoje umjetnika, ni neka obična priča iz susjedstva.
Što god bilo, znam da Joj nikad neću okrenuti leđa,
pala ili poletjela, odbacila me ili prigrlila, uzvisila
ili uništila. Ona je moja sudbina.
* * *
Bol je put u bezbolnost
u osjetnu besputnost
u neljudsku smirenost
predanost
da će tišine
učiniti najbolje umiranje
našim vrelim mjestima
a tame da će
znati uhvatiti naše ruke
gvozdenim kliještima
da si u bunilu
ne iščupamo grkljan
* * *
Besmrtna
(Netko je noćas marljivo obišao usnuli Nebeski Grad i na sva vrata metnuo
moj lik, sa sličicom kakve se stavljaju na bočice otrova. Tako sam izgubio
mnoge Prijatelje. Srećom, nekoji su preostali. Njima ovdje zahvaljujem.
U stanju kakvom sam sada, ne dopuštam sebi ništa pisati, da nehotice
koga ne povrijedim. Ne želim vraćati istim mjerama. Zato Vam poklanjam
jednu svoju staru priču o Smrti. Smrt mi je sada najmilija misao.)
Besmrtna
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
Odmjereni bubnjevi. Ženski glasovi u daljini. Nerazumljivi. Vijugaju uski putevi od svjetova do svjetova. Prekriveni hramovi. Utihnuli gongovi. Dječak probija stazu kroz snijeg do svete rijeke. Ako se umije u njoj izliječit će bolest. Nikoga se putem ne smije sresti. Čovjek odjeven u narančasto, besprijekorno obrijane glave gleda ga žmireći. On može nešto s dlanovima što drži svodove. Isparavaju se dimovi oživjele Proteklosti. Šutnjom mumljaju pjesme stijena. Iz srca Planine u zavežljaj s dragocjenostima privezan oko vrata. Disanje iz dubina. Uzimanje ispod granica. Svijest bez okretaja. Tok vena. Svemir Svemira. Ljudski nokat. Duša puštena visinama neće zalutati. Vodič sustiže kočiju. Smrt će namjerno zastati koliko bude trebanja.
Veličanstvena Svjetlosna Sablast podiže se nad dolove s nastambama i pruća
kraj puteva. Zvone beskrajna ishodišna zrnca u predaji sjaja. Giba se prostor i zamišljena nebesa. Oblaci koji nikada nisu krenuli ovamo razmiču se haljama Nedostižne. Komešaju se jastučnice usnulih zvijezda. Vid Nevida. Um Sveuma.
Huk Prahuka. Savršena mislena grobnica za ubijenu Ljubovinu. Pismo s kapljicom tekućine i blijedim forenzičkim tragom. Riječ pokidane niti i presječenih vezova.
Dolinom Šutnje putuju božanska sidra i polagano kruže nad usnama smrtnika.
Njihov okus je prvobitni osjet metala u kolijevci. Njihov odzvuk je klatno nevjerice
da smo sada ovdje. O lice udaraju pitanja. I snijeg je u obući, najlakši koji može biti,
trag samoće u dubokim bilogorskim čizmama. Ono slabašno nestalno otkucavanje
u grudnoj špilji, pa zastajanje, istraga. Podiže se luč koja lice obasjava iznutra.
Treperava šibica osumporena snima, kani se zagledati još jednom i nadnijeti nad
blage otvore pritvorene vjeđama. U tkivu struje košuljice anđeoskih zmija. Miješaju se otrovine s ljekovinama. Tekućine s prahovinama. Kovine s nakovnjima. Zvjerad sa
Bogovima. U tkivu s pukotinama i galaksijama vibrira neiskazivo Ja. Djelić prvobitnog zvona zadužen da udara o savršeno izliveno vreteno na rubu Ništavila.
Uspinje se nad svoje grudi bjelinom pregorena šuma. Krošnje se prigiblju strminama i razmahuju sapu Sjevera. Rastvaraju se klanci. Brazgotine presahlih potoka. Zarušavaju proplanci i sletna mjesta nedirnuta. Na njima Šumski Čovjek sačekuje svoje mrzle i vječnim ledom okovane. Tko noćas zapali svijeću bit će vrijedan velikog tajnog puta. Tko noćas smakne poveze s lica i lagano nadnese tkaninu nad vatru, osjetit će dimnu propast odbačenih krabuljica. Tko nožem razdere krinku i prinese ruke grudima, prepoznat će prste do kojih se ne dospijeva vjerujući živima. Tko zasiječe noktima meku uzdrhtalost površina, prijeći će onamo iza svjetala i iza plesova. Iza pucketanja i iza tišina. Tko noćas zadrži disanje u vonju sprženog voska, imat će karte raspregnutih obzora u nosnicama. Tko noćas primi na sebe drevnu kletvu mora, razumjet će pjesmu Vodiča u narančastom.
Dobra su Čovjeka prenijeli s onu stranu svijeta.
(Oprostite mi ako sam odviše legao s Tamama. Možda nisam imao odviše izbora. Ili bijah Izabran. (Bio bi lijep taj osjećaj. Biti Odabran. Jedinstven. A ipak sam nesavršen.) Sjene se najradije zavlače k svojim predanim žrtvama. To bi moglo objasniti ovaj moj mali dar.)
Triptih srpanjskog sumraka
Ljubavnica Smrti i Svećenica Sna
O, Isadora, Vi «omotana nitima drevnih svirača»...
Vaša je Pjesma Smrti više nego Oda Crnoj Plesačici
Ta Vi i ne tajite, da Ona dolazi sama jer poznaje put do Vas,
a i vrata su joj stalno odškrinuta jer taj se ključ nitko
ne bi usudio ukrasti.
Koje li ironije! Neće Vas Ona prisvojiti
ni nježno ni iznenadno.
Zar ne shvaćate da Vas je odabrala?
Trebate joj ovakva kao Ljubavnica, kao Svećenica.
Vi ste njena Najljepša Budnica a ona je Bludnica Sna.
I zato se sviknite na tamu i misiju kojom presrećete
jata prestrašenih ljudskih leptira i vraćate nježno majkama
drhtave šišmiše zapletene u predivnoj kosi pastirice.
Tko Vas bude ljubio morat će upoznati okus zemlje,
šum voda i tamu krošanja.
Tko se u Vas bude zaklinjao morat će pisati brzo
da mu se krv ne sasuši na prstima.
Tko se u Vas bude uzdao morat će lijegati sa sjenom
u koju liježe žena koja umre mlada
i uskrsne kao jeka razbijenog vrča na zdencu Mjeseca.
A ugaslo i svenulo u Vama nije doista ništa.
Ledena bezvremenska ljepota nehotično odasjava
Vaše oprave boli izvješene, neosušene, blijede
da ih ni vjetar ni sunce ni ljudska ruka
ne dotaknu prije mraka.
Kružit će jednom čudnovato legenda
da se naga i nijema i slijepa djevojka
čudnovato uspela nad metalne križeve kršćanskog hrama
«tipkajući zadnju sonatu na klaviru dana»...
* * *
Tajanstvena pogodba
Da... i drveće osjeća, strahuje, treperi, živi i umire
samo su drugačija njegova rađanja.
Neobičan je osjećaj zagrliti brezu ili gledati
kako je odnose iza zadnjeg pada.
U našem svijetu postoje ruke koje mogu
razrezati ptičicu, lane i janje i mladog labuda.
Nismo li razvili svu silu pila i sječiva
rezalica, sjeckalica i sklapela?
Pa i samog smo čovjeka pozlijedili i
razrezali na stotine načina.
Gupca su raščetvorili, Krista razapeli
a mnoge znane i neznane žive spalili.
Čemu se uopće čuditi?
Čemu se uopće nadati kad svakog pjesnika
možda vreba njegov daleki brat ubojica?
Kad nježni vrat žene u parku
može zaskočiti kandža silovatelja.
Kad sjena monstruma padne na sjenu Anđela.
Kako bi lijepo i plemenito bilo
proživjeti jedan dan u tijelu drveta,
pa jedan dan u tijelu čovjeka.
Tada bi naša duša na miru spoznala
svu dubinu pod nama i sav beskraj
plavetnila nad nama.
Tada bi drugačije zašumjela tišina
u našim krošnjama
i dobrota u našim rukama.
Kakva bi to bila plemenita i
tajanstvena drvoljudska pogodba...
* * *
Daleki pozdrav
Kad je Mjesec daleko iza oblaka
i kad se ne čuje žubor gorskog potoka
kad se koraci stope s tišinama trava
i kad drvo protrne do k ga dirne naša
ruka drhtava
tad se čudom pomakne plavetni oblak
i Mjesec zasja
i zažubori potok
i oglase se koraci sred zelenog klasja
i protrne duša jer drvo je
prenijelo naš daleki pozdrav
Pjesma za M.
Koraknuli ste dublje u moj svijet,
razmaknuli visoke trave i paprat,
poželjeli me sresti ili koračati za mnom
stazama koje vode od ljudi
stati pred mene i gledati me u oči,
ispružiti ruke i zagrliti nijemo
srpanjsko, predaleko, ranjivo božanstvo
što druguje sa zvijerima.
Koraknuli ste dublje u moj svijet,
zaobišli močvare i glibove,
poželjeli se uspeti sa mnom
na najviše stablo u dolini i doticati vjetar,
prepoznati oblake koji kruže u ljudska srca
i prenose šapate juga zapadu
nježno, lomnjivo, jutarnje božanstvo,
što dođoste iz daljina.
Koraknuli ste dublje u moj svijet
i ja Vam želim vjerovati,
želim Vas uzeti za ruku i pokazati Vam
jelenske lugove i gnijezda sova,
želim Vas vjenčati s drhtajem prepelica
i jekom srca kraj izvora,
blago, neshvatljivo, djetinje božanstvo,
što poželjeste biti moja.